Pi­še: Dra­gan Mra­o­vić


Najveća etnička čišćenja Srba počinili su, ako ne računamo austrougarski genocid u Mačvi, Broz u dvadesetom, a EU i SAD u istom i u ovom vijeku. Brisel i Vašington su osmislili „Oluju“ (američki generali „u penziji“), a etničko čišćenje Srba su nastavili na Kosmetu, poslije agresije 1999. Progon Srba sa Kosmeta je samo nastavak Brozove politike kada je zabranio Crnogorcima i Srbima, partizanima, da se vrate na svoja imanja na Kosmetu, pa ih podijelio džabe Albancima iz Albanije kojih je dovukao oko 200.000 u dogovoru s Enver Hodžom. To je promijenilo etničku sliku Svete srpske zemlje na štetu Srba.
Pavelićevo čišćenje hrvatskih teritorija od Srba je nastavio Broz „Osmom ofanzivom“ kada je iselio srpske krajišnike iz Hrvatske da oslobodi prostor u Hrvatskoj za one koji su bacali cvijeće pred naciste u Zagrebu. Ali, Broz je čistio i autohtone Njemce i Italijane. Foksdojčere je protjerao iz Vojvodine, a Italijane iz Istre i Dalmacije, pod optužbom da su svi oni bili fašisti, nacisti i zločinici, što nije bilo tačno. Sve skupa preko 600.000 industrijski i kulturno najnaprednijih stanovnika Jugoslavije, a „uvezao“ nam je šiptarski srednji vijek. Srbija se tada tehnološki, kulturno i naučno sunovratila u titoizam.
Istarske autohtone Italijane Broz je proglasio okupatorima svoje zemlje. Ako je neko bio ratni zločinac, nije bilo problema presuditi mu. Ali, da li je baš svih 350.000 Italijana, žena i djece, moglo biti smatrano fašistima? Iza te zločinačke Brozove namjere krio se cilj da se teritorije Istre i Dalmacije poklone Hrvatskoj i Sloveniji, iako to one nikada u istoriji svijeta nisu bile.
Te italijanske nesrećnike su u Bariju i Veneciji dočekali italijanski komunisti noseći slike Staljina, Tita i Toljatija. Pljuvali su ih, vrijeđali, psovali, nazivali izdajnicima. Te svoje sunarodnike sa kojima su do tada živjeli u istoj državi. Protjerali su ih Brozovi internacionalisti, što je samo jedan od termina za neoliberalnu rotšildovsku ujdurmu, recimo, danas se to zove globalizam ili „slobodno (za koga?) tržište“, opljačkali njihovu imovinu. Arenu u Puli nije gradio Kardelj. Dioklecijanovu palatu u Splitu nije gradio Kidrič.
Italija je potpisala sa Jugoslavijom, 10. februara 1947, takozvane Osimske sporazume i predala Istru i Dalmaciju Brozu. Izgnanici su u svojoj zemlji dočekani ne samo neprijateljski, već ni dan danas njihovi potomci nisu povratili svoju privatnu imovinu. Oni na nju imaju pravo. Italijanska država nikada nije zatražila reviziju Osimskih sporazuma. Međutim, danas ta revizija nije više ni potrebna, jer Osimski sporazumi više ne važe. Prestala je da postoji jedna ugovorna strana – Jugoslavija. Dakle, Slovenija i Hrvatska nisu dobile Drugi svjetski rat, već su ga izgubile, jer su bile, jednako kao i Italija, fašističke zemlje. Štaviše, Antu Pavelića su na vlast doveli Italijani. Dakle, Italija ima pravo da traži da se proglasi poništenje Osimskih sporazuma i da pregovara o povraćaju svojih istorijskih teritorija, a takvima ih Italijani održavaju i danas u svojoj svijesti, jer u svakom italijanskom gradu postoje ulice kao „Via Spalato“, „Via Fjume“, „Via Pola“ ili trgovi kao „Piacca Zara“.
Danas se Italijanska vlast zalaže za prijem izbjeglica odasvuda. Ondašnja italijanska vlast je bila neprijateljski nastrojena prema svojim izbjeglicama iz Splita, Pule, Rijeke. Te izbjeglice su bile, iako Italijani, nepoželjne na italijanskoj teritoriji. Vrijeme je da se ta nepravda ispravi. Da ih Hrvatska i Slovenija obeštete. A možda i vrate otete teritorije?
(Autor je ne­ka­da­šnji
ge­ne­ral­ni kon­zul
SRJ u Ba­ri­ju)